Zašto je smrt iranskog ajatolaha udarila Putina "tamo gdje najviše boli"

Posljednji put kada su Sjedinjene Države i Izrael bombardirali Iran, novinar je pitao Vladimira Putina kako bi reagirao kada bi iranski vrhovni vođa bio ubijen u napadu, piše Politico.

„Ne želim o tome ni raspravljati“, odgovorio je ruski predsjednik.

Manje od devet mjeseci kasnije, nakon što je ajatolah Ali Hamnei poginuo u izraelskoj ciljanoj operaciji uz američku potporu u subotu, Putin je imao malo izbora nego reagirati.

Atentat je pokrenuo dva najdublja Putinova instinkta: ukorijenjenu paranoju o vlastitoj dugovječnosti i nagon za političkim opstankom definiran pobjedom nad Ukrajinom — pod svaku cijenu.

Oba su bila vidljiva u kratkoj izjavi objavljenoj na internetskoj stranici Kremlja, u kojoj je Putin osudio ubojstvo Hamneija kao „zločin ... počinjen u ciničnom kršenju svih normi ljudskog morala i međunarodnog prava“.

Bila je to snažnija reakcija nego nakon zarobljavanja još jednog ruskog saveznika ranije ove godine, venezuelskog Nicolása Madura.

Ipak, Putin, znakovito, nije imenovao zemlje odgovorne za ubojstvo.

Mentalitet bunkera

U ruskim krugovima, smrt Hamneija izazvala je usporedbe s padom još jednog diktatora.

Snimka, zabilježena mobilnim telefonom, na kojoj se vidi kako je libijski vođa Moamer Gadafi pretučen na smrt nakon NATO-ove intervencije 2011., ostavila je Putina „izvan sebe od bijesa“, prema riječima dobro upućenog ruskog novinara Mihaila Zygara.

„Cijelom su svijetu pokazali kako je ubijen, prekriven krvlju“, rekao je tada vidno ljutiti Putin na televizijskoj konferenciji za novinare. „Je li to demokracija?“

U svibnju 2012., nedugo nakon Gadafijeva svrgavanja, Putin se vratio na mjesto predsjednika nakon mandata premijera. Činilo se da je preuzeo dužnost s misijom raskida sa Zapadom i suzbijanja domaćeg neslaganja, koje je optužio da pokušava surađivati s ruskim neprijateljima radi promjene režima.

„Upravo je Gadafijeva smrt postala prekretnica u ruskoj politici — i vanjskoj i unutarnjoj“, piše Alexander Baunov, viši suradnik Carnegie Russia Eurasia Centra sa sjedištem u Berlinu.

To što su SAD i Europa dopustile da globalni vođa bude tako brutalno svrgnut Putin je, bivši agent KGB-a, doživio kao „vrhunac izdaje“, rekao je Baunov.

Tijekom godina Putin je tonuo u sve veću izolaciju.

Tijekom pandemije covida, strani dostojanstvenici i ruski dužnosnici morali su stajati nekoliko metara dalje od ruskog predsjednika. Susreti s javnošću bili su — i ostali — pažljivo koreografirani.

Pokojni ruski oporbeni čelnik Aleksej Navaljni nazvao ga je „djedicom u bunkeru“, aludirajući na istragu njegova tima o raskošnoj palači za koju se tvrdilo da pripada Putinu, a koja je uključivala mrežu tunela iskopanih 50 metara pod zemljom.

‘Ubit će nas’

Nedavni događaji samo su produbili Putinovu paranoju.

Svrgavanje dvaju ruskih saveznika — Madura i Hamneija — u brzom slijedu potaknulo je neke proruske komentatore da prekrše neformalno pravilo koje vrijedi od povratka Donalda Trumpa u Bijelu kuću: izbjegavati otvoreno kritiziranje SAD-a ili njegova predsjednika.

Prednjačio je bivši ruski predsjednik Dmitrij Medvedev, koji je napisao da je američki napad na Iran otkrio Trumpove „prave boje“.

Ruski televizijski voditelj i propagandist Vladimir Solovjov optužio je SAD da se ponaša „poput predatora“, koristeći diplomaciju kako bi namamio „plijen da spusti gard prije nego što mu zabi zube u grlo“.

„Shvaćamo li da je razgovor o Iranu ujedno i razgovor o Rusiji?“ upitao je gledatelje.

Alexander Dugin, proratni ultranacionalistički mislilac, upozorio je da bi Washington mogao planirati isto učiniti i Rusiji.

„Jednog po jednog, naši saveznici sustavno se eliminiraju“, napisao je. „Jasno je tko je sljedeći i jasno je što pregovori s takvim neprijateljem doista znače“, nastavio je, referirajući se na američko posredovanje u mirovnim pregovorima s Ukrajinom.

Proruski portal Segodnya.ru bio je izravan, s komentarom naslovljenim: „Kako će nas ubiti.“

Pogled na cilj

Kremlj je, nasuprot tome, zauzeo znatno diplomatskiji ton.

Dan nakon što je Putin osudio ubojstvo Hamneija, njegov glasnogovornik Dmitrij Peskov izrazio je „duboko razočaranje“ što su američki pregovori s Iranom propali, ali i „duboku zahvalnost“ za američke napore u posredovanju mira u Ukrajini.

No, dodao je, „prije svega, vjerujemo samo sebi i branimo vlastite interese“.

Poruka je bila jasna: Putin neće dopustiti da njegovi osjećaji prema Iranu stanu na put njegovim ciljevima u Ukrajini.

„Njegovo najveće oružje u tom sukobu bila je spremnost i sposobnost Trumpove administracije da vrši pritisak na Ukrajince i Europljane“, rekao je Sam Greene, profesor ruske politike na King’s Collegeu u Londonu. „I stoga nema apsolutno nikakav razlog da se odrekne tog oružja.“

Bez obzira na to što ruski predsjednik osobno osjeća, njegovi postupci pokazuju ga kao pragmatičara. „Putin neće riskirati vlastitu sigurnost, sigurnost svog režima ili svoju viziju ruske nacionalne sigurnosti kako bi se izložio riziku zbog pomoći Irancima, Sjevernokorejcima, Kinezima ili bilo kome drugome“, rekao je Greene.

Za Moskvu, kriza u Iranu ima i prednosti

Za Moskvu, kriza u Iranu ima i određene prednosti, uključujući mogućnost viših cijena nafte, nesuglasice između Europe i SAD-a oko odgovora na posljedice te Washington zaokupljen ratom u Ukrajini.

Trumpovi potezi također jačaju Putinov domaći i međunarodni narativ o opasnostima zapadne hegemonije.

Štoviše, Putin ima odvraćajući faktor koji ni Gadafi ni Hamnei nisu imali: najveći nuklearni arsenal na svijetu.

No nuklearno oružje ne pruža zaštitu od prijetnji iznutra. Ako pad savezničkih snažnih vođa pojača Putinove strahove, oni će se vjerojatno manje odnositi na NATO-ove rakete, a više na dvorske intrige.

Ruski predsjednik zna, kao i bilo tko drugi, da diktatori koji akumuliraju toliko moći i tako dugo kao Putin, obično napuštaju vlast na jedan od dva načina, rekao je Greene.

„Ili pod uhićenjem — ili u lijesu.“

Tijek događaja iz minute u minutu pratimo na OVOM LINKU.